Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Proza

GAZ

Kako je Stojan ugazio u dimenzije

Likovi :

Stojan — bistrouman čovjek, u selu slovi kao malo zvrcnut, jer stalno gleda u zvijezde i razgovara sa pticama.

Jovan — Stojanov jednojajčani brat blizanac. Čovjek od pluga, motike, prilično gnjilav i iskričav, ali i dobrano sumnjičav prema svemu što ne može da opipa.

Mrkulja — Stojanova krava, crna, tvrdoglava i nepredvidiva kao vascijeli kosmički bezdan.

Poglavlje 1:

Kako je Stojan ugazio u Prvu i Drugu prostornu dimenziju

Bjelosvjetsko ime: Jednodimenzionalni i dvodimenzionalni euklidski prostor (1D i 2D)

Narodski rečeno: Prva mjera pravo — nazad i druga mjera lijevo — desno

Sve je počelo jednog utorka, kada je Mrkulja odlučila da glavom probije plot i nestane sa vidokruga. Stojan je uzeo drveni štap — njegovu omiljenu potražnu kevu — i krenuo seoskim kolovozom.

Put je bio ravan, ali i dosta uzak i stiješnjen između dva suvozida. Mogao je ići samo naprijed ili se vraćati unatraške nazad. Kada mu je u susret naišao prvi komšijski traktor, Stojan je morao da se vraća unazad u rikverc sve do kapije, jer na toj jednoj jedinoj liniji nije bilo šanse za obilazak. Dakle razumio je da se do'vatio bio te neke Prve dimenzije prostora — moš' jedino uprav i curik. Nema drugo.

Čim je prošao traktor i komšija Stevo, Stojan je, poučen ovim prijašnjim, prešao preko zida i izašao na ogromnu, pokošenu livadu. Tu je konačno mogao da šara, ide ukoso i kruži, uživajući dabome i u toj novootkrivenoj mjeri - Drugoj dimenziji prostora — slobodi ravne površine koja nema nikakvu debljinu niti pantru. Mogao je šeledati lijevo desno. Uživancija brate!

Poglavlje 2:

Kako je Stojan ugazio u Treću i u Četvrtu prostornu dimenziju

Bjelosvjetsko ime: Trodimenzionalni fizički prostor i četvrta dimenzija prostor-vremena (3D i 4D)

Narodski rečeno: gore — dolje i prije — kasnije

Dok je pratio tragove kravljih papaka po livadi, Stojan nije obraćao pažnju pa se okliznuo na svježu Mrkuljinu balegu i upao u dubok, dobro zamaskiran jarak nekadašnje krečane. Bubnuo je porebarke pravo u blato nakupljeno od nekadašnje kiše. Tu je osjetio svu surovost te treće dimenzije – dobio je čvorugu na glavi i shvatio šta znači zapremina i dubina prostora.

Sjedeći u jarku i brišući blato sa lica, Stojan pogleda na sat. Bilo je podne. Pomisli kako bi bilo lijepo vratiti sat tri sata unazad, na doručak, obrisati ovaj pad i krenuti ispočetka. Ali, znao je da je u ovom životu samo pripet kanapom vremena koji neumoljivo gura samo napred.

Poglavlje 3:

Kako je Stojan ugazio u Petu i Šestu dimenziju

Bjelosvjetsko ime: Četvrta prostorna dimenzija (inverzija) i Kalabi-Jau prostori superstruna (5D i 6D)

Narodski rečeno: Izvraćeno — posvraćeno i usukano — isukano

Izašavši iz jarka, Stojan osjeti da vazduh odjednom čudno treperi. Mrkulja je stajala pored jednog starog hrasta, ali je izgledala nekako... maglovito, kao da joj se crna dlaka stapa sa samim vazduhom. Stojan zakorači prema njoj i odjednom osjeti kako mu se čitavo tijelo izvrnu kao čarapa. U jednom sekundu, sat mu pređe sa lijeve na desnu ruku, a burma sa desnog na lijevi prst!

Stojan je upravo napravio korak u pravcu zbiljske izvraćenosti, pretrpjevši potpunu prostornu inverziju.

— Šta to bi?

Prepao se, poskočio zadnjom snagom unazad i hvala Bogu, vratio se u pravcu opet posvraćen, pa mu se i srce vratilo na lijevu stranu grudnog koša.

Hrast pored kojeg je Mrkulja stajala počeo je tad da se ponaša još luđe od njega. Pogledavši u stablo drveta, Stojan primjeti da se sitni mravi ne kreću uspravno korom, već upadaju u nevidljive, milijardama puta smotane mikro-petlje. Siroti mrav bi nekako i pošao naprijed, ali bi se u milimetru smotao i zapetljao u pravcu usukanosti, da bi sekundu kasnije magično izletio i ispravio se čemeran u pravcu isukanosti.

Poglavlje 4:

Kako je Stojan ugazio u Sedmu i Osmu dimenziju

Bjelosvjetsko ime: Ajnštajn-Rozenov most (crvotočina) i globalna topologija svemira (7D i 8D)

Narodski rečeno: proušeno — izušeno i ispupčen — upupčen

Odjednom, Mrkulja se naglo zaobada i napravi još jedan korak prednjim nogama i bukvalno nestade ispred Stojana, kao da ju je mrak progutao usred bijela dana.

— Dje nesta Mrkuljica?

Prostor se oko tog hrasta savi sad u trubu, nalik onoj ljeskovoj i stvori u sredini nevidljivi tunel — svemirska tkanina se proušila. Stojan, onako zvrcnut i radoznao, zakorači tačno tamo gdje je njegova, svemirom zanesana, krava nestala. Prošao je kroz nekakvo kosmičko ‚uvo' i u istom trenutku izišao na vrhu neke planinčine pokrivene snijegom. Ugledao je tablu na kojoj je pisalo da se nalazi na vrh vrće Julijskih Alpi, na Triglavu, tri stotine kilometara dalje od rodnog mu Sajkovića, negdje na mjestu gdje je svemir bio čudno ulupan i zakrivljen. Uze sad da se krsti i lijevom i desnom rukom.

— Slavu ti ljubim, šta me to snađe?!

Pogledao je sad oko sebe: tlo pod nogama mu je bilo čudno izvijeno prema spolja, kao ogromna džinovska lopta ( nekako gadno ispupčen), pa mu se činilo da bi, ako baci kamen pravo, nakon nekog vremena pogodio bi sam sebe u leđa. S druge strane horizonta, tamo ka rijeci Savinji, prostor se naglo uvlačio unutra kao konjsko sedlo (upupčen ali u se), šireći razroko sve vidike u beskonačnost.

Poglavlje 5:

Kako je Stojan ugazio u Devetu i Desetu dimenziju

Bjelosvjetsko ime: Opšta teorija relativnosti (gravitacioni bunar) i kvantne fluktuacije vakuuma (9D i 10D)

Narodski rečeno: sve nekako udubljeno — izbočeno i izraslo — uraslo

Na tom istom vrhu, Stojan je vidio i samu gravitaciju na djelu. Nekoliko ogromnih, teških stijena toliko su svojom masom ugnječile tlo, da je prostor oko njih bio duboko udubljen, pa je sve kamenje iz okoline samo od sebe klizilo nadole prema njima. Međutim, između tih stijena nalazio se jedan čudan, blistavi izvor koji je gurao prostor nagore, praveći izbočen reljef od kog je i sam Stojan bukvalno lebdio u vazduhu.

Dok je nesvjesno jednom rukom za lanac, pokušavao da uhvati Mrkulju koja je mirno žvakala planinsku travu, oko njih su iz čistog vazduha počele da se pojavljuju i nestaju sitne iskrice. Svijetleće kosmičke čestice bi odjednom izrasle iz čistog ništavila, zatreperile par sekundi, a onda kad bi se uplašile Stojanovig zakrivljenog štapa, sudarile sa svojim anti-sestrama i urastale nazad u vakuum, kao da nikada nisu ni postojale.

— Vidi samo, otjera ih moja keva?!

Stojan je konačno uhvatio Mrkulju za alku od lanca i čvrsto zažmurio, ponovo zakoračio kroz ono isto "uho" i u sekundi se našao opet podno Troglava, nazad na svojoj pokošenoj livadi.

Poglavlje 6:

Kako je Stojan poveo brata Jovana u Gaz

Bjelosvjetsko ime: Kvantna korelacija blizanaca i relativistička astrofizika rotirajućih neutronskih zvijezda

Narodski rečeno: Slični ko dva prsta jedne ruke i svijetle kao đinđuva i vrte se nemirno, k'o zvrk.

Kad se Stojan vratio kući i ispričao ukućanima kako eto viđe, da vascijela prostarija Livadice — zajedno sa vremenom puca po šavovima, i da bi, ako je neko voljan, on to njemu i pokazao.

Njegov brat blizanac Jovan samo je prevrnuo očima. Nije mu se dalo da baza zarad bratovih 'vantazija'. Ali, ovaj je već tvrdo bacio oko na njega — veli muško si Jovane, čega se strašiš?

Stojan je pritom imao keca u rukavu. Obećao je Jovanu da će mu, ako pođe sa njim, na povratku dati Mrkuljino tele koje se tek otelilo. Bilo je bijelo kao svetlost kvazara i vrtilo se u štalici brzinom od sto obrtaja u minuti, nemirno i uzavrelo poput onog pulsara. Tele tako po rođenju nazvaše Štrecavi — volić je bilo toliko svijetao da bi te u trenu štrecnuo očima čim si ga krivo pogledao.

Jovan, iako još sumnjičav (da li mu brat opet brlja po pameti?!), pogleda još jednom u kočaku to svjetleće čudo koje svjetluca u mraku i potom, nekako nevoljke, pristade da krene na pašnjak, kako bi uzeo svoj dobitak.

Tako su dva ista lica, dva rođena brata blizanca, krenula za Mrkuljom koja im je već značajno namigivala sa ivice šumskog proplanka.

Poglavlje 7:

Kako je Jovan ugazio u opasnost izvrnutog novčanika

Bjelosvjetsko ime: Topološki paradoks zatvorene prostorne petlje i očuvanje monetarne simetrije

Narodski rečeno: Uvrnuto — ne može gore — ko Izvrnuti novčanik i štrecavi vole

Dok su se približavali starom hrastu, Jovan je u mislima zanesen, već bio kod teleta, potpuno ignorišući Stojanova upozorenja.

— Pazi kud gaziš!

— Samo ti pričaj, ja idem dalje —progunđa on i zakorači tačno tamo gde je vazduh treperio.

U tom sekundu, obojica braće ugaziše u pravac nekako dimenziono izvraćen. Stojan, koji je već imao iskustva, samo je skupio koljena, ali Jovan preblijedi kao krpa. Osjetio je kako mu se džepovi na kaputu izvrću sami od sebe. I tu nastade prava kosmička drama! Jovan je sa sobom nosio svoj 'mesarski' kožni novčanik, nabijen zgutanim parama i skriven u unutrašnjem džepu.

Kada je prostor povukao Jovana u višu dimenziju, njegov novčanik se izvrnuo naopačke kroz samog sebe.

Unutrašnjost novčanika postala je spoljašnjost, a da se rajsferšlus uopšte nije otvorio!

— Uf bokte, vidi ovo!

Sve novčanice i metalni novčići našli su se izvan kože novčanika, ali zarobljeni u nevidljivoj prostornoj opni, lebdeći oko njegove glave.

— Stojane, spasavaj, propadoše mi pare! — zakuka Jovan.

Stojan ga zgrabi za kragnu i cimnu unazad, pravo u spasonosni posvraćeni smjer. Sve se ponovo vrati u normalu, ali kada je Jovan otvorio novčanik, sve novčanice su unutra bile savršeno poslagane — ali naopačke, kao preslikane u ogledalu.

Poglavlje 8:

Kako je Jovan plaćao rakiju izvrnutim parama

Bjelosvjetsko ime: Relativistički paritet i problem asimetrije materije i antimaterije u monetarnom sistemu

Narodski rečeno: Naopake pare i urokljive oči

Nakon drame sa novčanikom, Jovan je još jednom pogledao prema šipražju. Tamo je sad stajao Štrecavi vole i dokono mukao prema njima.

— Odkud sad vamo,— ote se Stojanu — mora da je nekako preko ovije prostarija i čudesa pobjegao iz kočaka?!

Tele je blistalo, a oči su mu svetlucale u pravilnim, brzim razmacima — tačno kao farovi na fići koji se pale i gase sto puta u sekundi.

— Stojane.— prošaputa Jovan, krsteći se, — uzmi ti natrag ovog svoga volića. Sapela me nedjelja ali taj ima neke urokljive oči, uništiće mi i štalu i napredak. Ne treba meni to svjetleće čudo, vodi me sada do kafane da sperem ovaj strah.

I tako se braća u vratiše u selo, pravo kod krčmara Marka. Kad je došlo vrijeme da se plati rakija, Jovan izvuče novčanicu od dvadeset konvertibilnih maraka. U kafani nasta tajac.

— Otkud to ovaj plaća? Njemu je lakše izbiti zub nego pare za piće.

Svi se pogledaše u čudu.

— Evo ljudi, moj brat blizne časti kafanu.— svečano objavi Stojan.

— E je se pružio?! Malo je to.

Marko je zagledao u ispruženu novčanicu. Nešto nije bilo u redu sa tim. Počeo je sad i da cokti:

— Cccc...Aha, sad vidim...

Serijski broj na novcu je išao s desna na lijevo, lik je gledao u suprotnu stranu, a kako god bi Marko okrenuo novčanicu, lice novčanice je prosto zbrisalo u pravcu izvraćenosti i tekst je uvek bio na poleđini!

— Jovane, jesi ti ovo sam crtao il’ me zajebavaš?— , podviknu krčmar Marko. — Ne primam ja ove naopake skalamerije, daj normalne pare ili traži drugu kafanu.

Poglavlje 9:

Kako su Jovanove pare prodisale u Stojanovoj ruci

Bjelosvjetsko ime : Kvantno preplitanje identiteta i kolaps asimetrične talasne funkcije blizanaca

Narodski rečeno: Šta zna moj blizne Jovo šta su pare?!

Marko je još uvek bijesno vrtio onu naopaku novčanicu, kad Stojan ispruži ruku.

— On bi mene da prevari?!

— Daj to ovamo — reče Stojan smireno. — Šta zna moj blizne Jovo šta su pare! On vidi papir, a ne vidi kosmičku stranu medalje.

Kako su njih dvojica bili jednojajčani blizanci –— rođeni iz iste tačke u istoj sekundi, baš kao ona dva svemira na početku vremena –— Stojanov dodir je delovao kao kosmička pegla. Onog trenutka kada je Stojan prstima dotakao novčanicu, prostor oko papira tiho uzdahnu. Serijski brojevi se sami od sebe okrenuše sleva nadesno, lik na novčanici namignu, a izvrnuto naličje uskoči nazad u naš svijet sa glasnim pop! Novčanica postade potpuno čista, ravna i normalna.

— Da ne bude zabune, uzmi uz nju sad i ovu moju — sa osmijehom dodade Stojan i izvadi još jednu novčanicu iz džepa — sa ove dvije mogu svi popit po rakiju.

Marko zinu od čuda, zgrabi pare i uredno ih stavi u kasu, pa im našu još svima po jednu.

— Sad vas Stojan časti — svečano objavi prisutnima. Začu se žagor odobravanja .

Jovan je sedeo zgranut, shvativši da kroz brata blizanca njegove naopake pare postaju pravo blago.

Epilog:

Rakija i desna ruka

Uveče, dok su već polupijani, još sjedeli u kafani, Jovan se primače bliže Stojanu i prošaputa: — Slušaj, brate... Pošto ti te pare tako lako ispravljaš... imam u slamarici tri 'iljade onije' starih njemačkih maraka što uštedih za novi traktor. Daj da ih brate samo malo protjeramo kroz ono tvoje kosmičko uho, pa kad se izvrnu i uvećaju u toj tvojoj četvrtoj dimenziji, ti ih samo dotakneš i možda mi kupimo i dva traktora?

Stojan se samo nasmija, trgnu rakiju i pogleda kroz prozor kafane, gdje je u daljini, na mračnom brdu Džilitanu, Štrecavi vole svojim urokljivim očima slao pravilne svjetlosne signale pravo u nebo. Seljaci su ih, iz zasjede kafanskih kariranih stolnjaka, sa fraktalskom samosličnošću, neprestano posmatrali. Kuckali su prstom po čelu i šaputali kako su bliznaci stvarno malo više zvrcnuti, a Stojan se samo smješkao, znajući da mu je sat opet evo pobjegao na desnu ruku.

This image has an empty alt attribute; its file name is da_se_tu_vidi_iza_i_njegov_brat_blizanac_crna_krava_i_bijelo.jpg

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

Siniša Ivetić

Banja Luka

Siniša Ivetić u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Proza.

tekstova
26
čitanja
642
reakcija
6
komentara
2
deljenja
23
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Proza

    HRONONAUT

    POGLAVLJE 9: VRHUNAC: PREKID SEKVENCE Luka je konačno bio spreman. Godine samotnih mjerenja u mraku laboratorije, stotine neprospavanih noći provedenih u praćenju fluktuacija talasa, unutrašnjeg šuma i kaskadnih grešaka, sve se to stopilo u jednu jedinu, neumoljivu tačku stvarnosti – koordinatu podešenu tačno na dvadeset…

    Siniša Ivetić12. novembar · 5 min čitanja

    1200

    Proza

    HRONONAUT

    POGLAVLJE 8: HRONOLOGIJA GUBITKA (1973–1988) Luka i Elena vjenčali su se u jesen 1973. godine, u vremenu koje je u njihovim kasnijim sjećanjima imalo boju toplog, analognog zlata. Bili su mladi, neraskidivo povezani i uvjereni da su zakoni prirode na njihovoj strani. Međutim, biologija je…

    Siniša Ivetić11. novembar · 3 min čitanja

    700

    Proza

    HRONONAUT

    POGLAVLJE 7: IZMEĐU ČOVJEKA I ALGORITMA (SJENKA RELIJA) Luka je i fizički sve više počinjao da podsjeća na Jamesa Wilsona iz kultne serije House – bila je to nekada uredna pojava, naviknuta na tihe hodnike i smirene pokrete, ali sada duboko načeta nečim neizrečenim. U…

    Siniša Ivetić9. novembar · 4 min čitanja

    500

    02

    Slično: Proza

    Cela rubrika
    Proza

    Različiti ljudi 6

    Na stolu ispred mene je predlog o sporazumnom raskidu braka. Baš tu, na trpezarijskom stolu gde smo prvi put vodili ljubav kad smo se uselili u ovu kuću. Sreća i tuga na istom mestu sa petnaest godina vremenske distance. To se valjda zove perspektiva. Čitam…

    Nenad Piper22. novembar · 2 min čitanja

    200

    Proza

    5. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

    THIS CHARMING MAN Raspoloženje za slušanje The Smiths nije opadalo. Njihovi tekstovi su popunjavali rupe u mom duhu. Njihove ploče jednako prate ploče grupe Siouxsie And The Banshees. Kako se prošla vremena čine lepšim i srećnijim sa ove tačke gledišta. U šta se to moj…

    Eloïz A. Rogers20. novembar · 7 min čitanja

    300

    Proza

    LAZAR I STANIJA (odlomak)

    LAZAR Pogledao je u beskrajno plavetnilo iznad sebe. Cvrkut mu je izmamio osmeh. Najzad ju je ugledao kao sivu tačku, ne veću od zrnca maka. Lebdela je u mestu, kao da baš njemu peva. Nema ničeg lepšeg od pesme ševe u sunčano letnje jutro. Onda…

    Dusan Genc18. novembar · 11 min čitanja

    700

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi