Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Proza

HRONONAUT

SerijaHrononautdeo 9 od 9 · u toku

Napomena čitaocu: smrt i gubitak

Sadržaj za odrasle (18+), po oceni pisca.

POGLAVLJE 9:

VRHUNAC: PREKID SEKVENCE

Luka je konačno bio spreman. Godine samotnih mjerenja u mraku laboratorije, stotine neprospavanih noći provedenih u praćenju fluktuacija talasa, unutrašnjeg šuma i kaskadnih grešaka, sve se to stopilo u jednu jedinu, neumoljivu tačku stvarnosti – koordinatu podešenu tačno na dvadeset i pet godina unazad. Energija unutar sektora Delta-7 zujala je poput živog, zatočenog bića koje grebe po zidovima, a cijela metalna komora je podrhtavala pod nepodnošljivim teretom egzistencijalne neizvjesnosti. Na glavnom monitoru, „Povratni vektor“ – njegovo inženjersko remek-djelo, njegova jedina sigurnost i uže za spasavanje – bljeskao je nizom crvenih upozorenja. Sistem je javljao da je signal nestabilan, nepredvidiv i opasan po život.

Stajao je tik ispred aktivirane komore, a hladan, ljepljiv znoj slivao mu se niz leđa pod blještavilom neonskih cijevi. Na ekranu kontrolnog tableta treperila je finalna sekvenca za vremenski skok. Njegov pogled, međutim, u tom odlučujućem sekundu nije bio uperen u jednačine. Zapeo je za jedan sitan, nepripadajući predmet u laboratoriji – malu, crvenu ogrlicu. Bila je to Mirina omiljena stvarčica koju je izgubila prije nekoliko dana, a koju je on potajno pronašao ispod kauča i sakrio u svoju laboratorijsku fioku.

Držao je taj komad plastike u dlanu. Ogrlica je bila topla, mnogo toplija od hladnog čelika komore. Bila je stvarna.

U tom kompresovanom trenutku, zamislio je njeno lice. Ne ono sretno lice iz rijetkih uspomena iz prošlosti, već njeno lice iz sutrašnjice koja je tek trebala da svane. Zamislio je prazan kuhinjski stol za doručak. Praznu stolicu na kojoj niko ne sjedi tokom večere. Zamislio je njenu upitno pognutu, usamljenu glavu kada bi je ljekari ili kolege u školi pitali: „Gdje je tvoj tata?“ Zamislio je njen bol – ne onaj oštar, eksplozivan i nagli bol koji brzo prođe, već onaj tihi, duboki, hronični jad koji se polako uvlači u kosti i sa godinama postaje neizbježan dio tvog karaktera.

Taj njen bol u sadašnjosti bio bi stvarniji, trajniji i teži od bilo kojeg sjećanja iz prošlosti, ma koliko ono u njegovoj glavi izgledalo savršeno i netaknuto. Shvatio je strašnu istinu: sjećanje na pokojnu Elenu bilo je samo fantomski bol amputiranog uda koji više fizički ne postoji. Ali Mirin bol u stvarnom svijetu bio bi živa, otvorena rana koja nikada, dok je živa, ne bi prestala da krvari.

Centralni alarmi CERN-a 2 su urlali – prodorno, histerično, parajući tišinu kontrolne sobe. Sistem akceleratora bio je na samoj, kritičnoj granici kaskadnog kolapsa. Purpurna i crna svjetlost tempokvantova treperila je kroz zaštitno staklo, bacajući lude, deformisane sjenke po olovnim zidovima. Vazduh je mirisao na prženu elektroniku, ozon i čisti ljudski očaj. Morao je da donese odluku – sada, u ovom sekundu, prije nego što magneti dosegnu tačku bez povratka.

Njegov mutni pogled odlutao je prema zidu pored konzole. Tamo je, pričvršćen običnom ljepljivom trakom, visio stari Mirin crtež iz djetinjstva. Nacrtala je njih troje, držeći se za ruke. Elena, sa svojom unutrašnjom snagom, ponosom i toplinom. On, mlad, angažovan i pun nade. I mala Mira, sa širokim, blistavim osmijehom koji joj je preoblikovao lice.

Elena je bila prošlost. Lijepa, savršena, ali nepovratno mrtva. Mira je bila sadašnjost. Živa, bolno ranjiva i tu, u stanu koji je čekao njegov povratak.

U tom trenutku, „Povratni vektor“ u njegovom umu prestao je da bude običan softverski algoritam. Bio je to Mirin drhtavi, tihi glas koji ga je u mraku zvao „tata“. Bila je to stvarna toplota njenog malog zagrljaja kada se uplaši noćne grmljavine iznad Ženeve. Bilo je to jedino obećanje koje joj je dao – da će je štititi od svega.

Podigao je pogled prema komori, prema toj razjapljenoj, magnetskoj utrobi koja je zujeći obećavala sve i ništa istovremeno. Osjetio je kako mu se desna ruka, suprotno svakoj logici, svakoj jednačini i svakoj čestici naučnog znanja u njegovom genijalnom mozgu, podiže ka konzoli.

Prekinuo je sekvencu.

Nije bilo eksplozije, niti kaskadnog praska magneta. Nastupila je samo duboka, teška i potpuno gluva tišina koja je isisala sav vazduh iz prostorije. Svjetla unutar Delta-7 komore su se polako utišala, a podzemno hučanje je prestalo, popustivši pred konačnim teretom njegove ljudske odluke. Luka nije otišao do kontrolnog monitora da analizira sistemske logove ili procente preostale energije. Okrenuo se, uzeo crvenu ogrlicu sa stola i otišao kući. Hodao je kroz prazne, hladne hodnike kompleksa, a zvonki udarci njegovih koraka odzvanjali su o beton kao udarci čekića po njegovoj sudbini.

Kada je otvorio vrata stana, Mira ga je dočekala na samom ulazu. Stajala je tamo nijemo, sa očima širom otvorenim od iznenađenja što ga vidi tako rano sa smjene, noseći na svom malom licu jasne tragove njegove neizrečene patnje. Luka nije rekao ni jednu jedinu riječ. Kleknuo je na hladan pod hodnika, grleći je takvom silom kao da je nikada, dok je živ, neće pustiti od sebe. Držao je njeno malo, živo tijelo uz svoje, osjećajući kako njeno srce ubrzano kuca direktno uz njegovo.

To je bio jedini stvarni vektor povratka koji je ikada imao smisla u ovom multiverzumu. Bio je kući. I čvrsto je odlučio da ostane.

Luka nikada nije zaboravio Elenu. Do poslednjeg daha je volio sjećanje na nju, na njen izraziti profil i biološki ponos. Ali je te noći odlučio da voli Mirinu sadašnjost još više.

Ciklotron je ostao zatvoren, zaključan pod softverskim ključem. „Povratni Vektor“ više nije bio hladni kod koji ga je vezivao za anomalije vremena. Bio je to živ zavjet koji je dao svojoj kćerki – da će se uvijek, bez obzira na sve oluje, vratiti njoj.

I na kraju, u tom porodičnom zagrljaju na podu stana, pronašao je ono što je kroz sve akceleratore oduvijek očajnički tražio: stvarni razlog da ostane.

Serija · 9 delova

Hrononaut

Nastavak slediPrati seriju i stići će ti obaveštenje.
Svi delovi redom
  1. 1HRONONAUT2. novembar
  2. 2HRONONAUT2. novembar
  3. 3HRONONAUT4. novembar
  4. 4HRONONAUT6. novembar
  5. 5HRONONAUT8. novembar
  6. 6HRONONAUT8. novembar
  7. 7HRONONAUT9. novembar
  8. 8HRONONAUT11. novembar
  9. 9HRONONAUT12. novembar

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

Siniša Ivetić

Banja Luka

Siniša Ivetić u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Proza.

tekstova
26
čitanja
642
reakcija
6
komentara
2
deljenja
23
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Proza

    HRONONAUT

    POGLAVLJE 8: HRONOLOGIJA GUBITKA (1973–1988) Luka i Elena vjenčali su se u jesen 1973. godine, u vremenu koje je u njihovim kasnijim sjećanjima imalo boju toplog, analognog zlata. Bili su mladi, neraskidivo povezani i uvjereni da su zakoni prirode na njihovoj strani. Međutim, biologija je…

    Siniša Ivetić11. novembar · 3 min čitanja

    700

    Proza

    GAZ

    Kako je Stojan ugazio u dimenzije Likovi : Stojan — bistrouman čovjek, u selu slovi kao malo zvrcnut, jer stalno gleda u zvijezde i razgovara sa pticama. Jovan — Stojanov jednojajčani brat blizanac. Čovjek od pluga, motike, prilično gnjilav i iskričav, ali i dobrano sumnjičav…

    Siniša Ivetić10. novembar · 11 min čitanja

    500

    Proza

    HRONONAUT

    POGLAVLJE 7: IZMEĐU ČOVJEKA I ALGORITMA (SJENKA RELIJA) Luka je i fizički sve više počinjao da podsjeća na Jamesa Wilsona iz kultne serije House – bila je to nekada uredna pojava, naviknuta na tihe hodnike i smirene pokrete, ali sada duboko načeta nečim neizrečenim. U…

    Siniša Ivetić9. novembar · 4 min čitanja

    500

    02

    Slično: Proza

    Cela rubrika
    Proza

    Različiti ljudi 6

    Na stolu ispred mene je predlog o sporazumnom raskidu braka. Baš tu, na trpezarijskom stolu gde smo prvi put vodili ljubav kad smo se uselili u ovu kuću. Sreća i tuga na istom mestu sa petnaest godina vremenske distance. To se valjda zove perspektiva. Čitam…

    Nenad Piper22. novembar · 2 min čitanja

    200

    Proza

    5. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

    THIS CHARMING MAN Raspoloženje za slušanje The Smiths nije opadalo. Njihovi tekstovi su popunjavali rupe u mom duhu. Njihove ploče jednako prate ploče grupe Siouxsie And The Banshees. Kako se prošla vremena čine lepšim i srećnijim sa ove tačke gledišta. U šta se to moj…

    Eloïz A. Rogers20. novembar · 7 min čitanja

    300

    Proza

    LAZAR I STANIJA (odlomak)

    LAZAR Pogledao je u beskrajno plavetnilo iznad sebe. Cvrkut mu je izmamio osmeh. Najzad ju je ugledao kao sivu tačku, ne veću od zrnca maka. Lebdela je u mestu, kao da baš njemu peva. Nema ničeg lepšeg od pesme ševe u sunčano letnje jutro. Onda…

    Dusan Genc18. novembar · 11 min čitanja

    700

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi