Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Proza

HRONONAUT

SerijaHrononautdeo 8 od 9 · u toku

Napomena čitaocu: smrt i gubitak

Sadržaj za odrasle (18+), po oceni pisca.

POGLAVLJE 8:

HRONOLOGIJA GUBITKA (1973–1988)

Luka i Elena vjenčali su se u jesen 1973. godine, u vremenu koje je u njihovim kasnijim sjećanjima imalo boju toplog, analognog zlata. Bili su mladi, neraskidivo povezani i uvjereni da su zakoni prirode na njihovoj strani. Međutim, biologija je imala sopstvene, tihe planove. Na dijete su čekali dugo, mnogo duže nego što je ijedan ljekarski nalaz mogao predvidjeti – gotovo četrnaest dugih, iscrpljujućih godina prožetih nadom i razočaranjima. Tek u kasno proljeće 1987. godine, kroz sterilne laboratorijske izvještaje, stigla je vijest koja je trebalo da obriše sve pretrpljene godine tišine: Elena je bila trudna.

Ali sudbina u Lukinom multiverzumu nikada nije dolazila bez stravičnog, matematičkog deficita. Najveća porodična radost prelomila se sa nepodnošljivom tugom. Samo godinu dana ranije, u mračno zimsko jutro 1986. godine, Eleni je dijagnostikovana agresivna leukemija. Surova, neukrotiva ćelijska biologija – ona ista struktura kojoj je posvetila čitav svoj naučni i profesorski vijek – počela je podmuklo da napada njeno sopstveno tijelo iznutra.

Mira je rođena u kasnu jesen 1987. godine. Bila je to čista, blistava svjetlost u kiselom, samrtnom sumraku njihovih života. Ali to svetlo nije moglo da zaustavi kaskadni kvar Eleninog organizma. Već naredne, 1988. godine, Elena je otišla zauvijek. Njena mladost, ponos i bolest srušili su Lukin svet u asimetrične ruševine. Izbačen iz sopstvene ose stvarnosti, ostao je potpuno sam sa djetetom koje je u isto vrijeme bilo i njegov biološki produžetak, i Elenino jedino, tragično nasljeđe.

U svojoj jedanaestoj godini, Mira je postala živa, hodajuća silueta svog oca. Izgledala je kao mali, nevjerovatno ozbiljni inženjer biologije u nastajanju. Imala je Lukine specifične oči – duboke, strogo posmatračke, boje tamnog, šumskog meda, koje su gledale spoljni svijet sa ozbiljnošću koja je daleko nadmašivala njen uzrast. Te oči nisu samo posmatrale dječije igre na ulici; one su analizirale, upijale frekvencije i pedantno zapažale anomalije u ponašanju odraslih.

Nosila je i njegov prepoznatljivi izraz apsolutne koncentracije – blago naborano čelo u predjelu obrva i usne stisnute u tanku, neprobojnu liniju – kada god bi rešavala složeni matematički zadatak ili satima sastavljala sitne mehaničke modele u svojoj sobi.

Njeno lice bilo je savršeno uokvireno Eleninom bujnom, tamnom kosom koja je u mekim, teškim talasima padala na njena ramena. Imala je naviku da tu kosu, u trenucima visoke napetosti, nervozno zavlači iza uha – bio je to nesvjesni, mehanički pokret koji je kroz godine svakodnevnog posmatranja pokupila direktno od oca. Tjelesnom građom bila je fina, sitna i vitka, baš poput pokojne majke, ali u njenom čvrstom držanju, u načinu na koji je stajala ravno i nepomično ispred sagovornika, prepoznavao se Lukin stuboviti, nepopustljivi karakter.

Njena urođena ljubav prema redu, sistematici i prirodnim naukama graničila se sa opsesijom. Mirina soba bila je urednija od bilo koje druge sobe jedanaestogodišnje djevojčice u gradu – knjige na policama bile su poredane striktno po veličini i hronologiji, olovke u peronici složene pedantno po nijansama boja, a na centralnoj stalaži stajali su razni komplikovani mehanički gadgeti, stari skeneri i matične ploče koje je Luka donosio sa svojih smjena u CERN-u. Voljela je da rastavlja stare radio-aparate, budilnike i mehaničke satove, a zatim ih sastavlja nazad do poslednjeg šrafa. Radila je to ne iz obične dječije radoznalosti, već iz dubokog, unutrašnjeg poriva da shvati kako stvari funkcionišu iznutra, šta pokreće mehanizam i gdje se krije uzrok kretanja.

Bila je tiha, hermetički zatvorena u sopstveni unutrašnji prostor, a svoja kompleksna osjećanja je mnogo češće izražavala kroz hiper-precizne crteže mašina, botaničke skice flore i faune sa detaljnim grafičkim zapisima na marginama, nego kroz riječi.

Iako je naslijedila Elenin blagi, skriveni osmijeh koji bi joj u rijetkim trenucima obasjao lice kada bi riješila neku tešku zagonetku, uglavnom je bila rezervisana, ozbiljna i povučena u sebe. Nije bila suštinski usamljena, ali je hirurški precizno birala društvo. Posjedovala je tešku stranu Lukine emocionalne povučenosti – bilo joj je gotovo nemoguće da se otvori i verbalizuje bol – ali je bila fanatično odana onom malom broju ljudi koje je jednom pustila blizu svog štita. Njen unutrašnji svijet bio je bogat, zamršen i vođen nemilosrdnim, dječijim, a istovremeno naučnim porivom za logikom i potpunim razumijevanjem uzroka i posljedice. Zato je svako očevo odsustvo u njoj stvaralo tihi, duboki lom.

Serija · 9 delova

Hrononaut

Svi delovi redom
  1. 1HRONONAUT2. novembar
  2. 2HRONONAUT2. novembar
  3. 3HRONONAUT4. novembar
  4. 4HRONONAUT6. novembar
  5. 5HRONONAUT8. novembar
  6. 6HRONONAUT8. novembar
  7. 7HRONONAUT9. novembar
  8. 8HRONONAUT11. novembar
  9. 9HRONONAUT12. novembar

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

Siniša Ivetić

Banja Luka

Siniša Ivetić u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Proza.

tekstova
26
čitanja
642
reakcija
6
komentara
2
deljenja
23
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Proza

    HRONONAUT

    POGLAVLJE 9: VRHUNAC: PREKID SEKVENCE Luka je konačno bio spreman. Godine samotnih mjerenja u mraku laboratorije, stotine neprospavanih noći provedenih u praćenju fluktuacija talasa, unutrašnjeg šuma i kaskadnih grešaka, sve se to stopilo u jednu jedinu, neumoljivu tačku stvarnosti – koordinatu podešenu tačno na dvadeset…

    Siniša Ivetić12. novembar · 5 min čitanja

    1200

    Proza

    GAZ

    Kako je Stojan ugazio u dimenzije Likovi : Stojan — bistrouman čovjek, u selu slovi kao malo zvrcnut, jer stalno gleda u zvijezde i razgovara sa pticama. Jovan — Stojanov jednojajčani brat blizanac. Čovjek od pluga, motike, prilično gnjilav i iskričav, ali i dobrano sumnjičav…

    Siniša Ivetić10. novembar · 11 min čitanja

    500

    Proza

    HRONONAUT

    POGLAVLJE 7: IZMEĐU ČOVJEKA I ALGORITMA (SJENKA RELIJA) Luka je i fizički sve više počinjao da podsjeća na Jamesa Wilsona iz kultne serije House – bila je to nekada uredna pojava, naviknuta na tihe hodnike i smirene pokrete, ali sada duboko načeta nečim neizrečenim. U…

    Siniša Ivetić9. novembar · 4 min čitanja

    500

    02

    Slično: Proza

    Cela rubrika
    Proza

    Različiti ljudi 6

    Na stolu ispred mene je predlog o sporazumnom raskidu braka. Baš tu, na trpezarijskom stolu gde smo prvi put vodili ljubav kad smo se uselili u ovu kuću. Sreća i tuga na istom mestu sa petnaest godina vremenske distance. To se valjda zove perspektiva. Čitam…

    Nenad Piper22. novembar · 2 min čitanja

    200

    Proza

    5. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

    THIS CHARMING MAN Raspoloženje za slušanje The Smiths nije opadalo. Njihovi tekstovi su popunjavali rupe u mom duhu. Njihove ploče jednako prate ploče grupe Siouxsie And The Banshees. Kako se prošla vremena čine lepšim i srećnijim sa ove tačke gledišta. U šta se to moj…

    Eloïz A. Rogers20. novembar · 7 min čitanja

    300

    Proza

    LAZAR I STANIJA (odlomak)

    LAZAR Pogledao je u beskrajno plavetnilo iznad sebe. Cvrkut mu je izmamio osmeh. Najzad ju je ugledao kao sivu tačku, ne veću od zrnca maka. Lebdela je u mestu, kao da baš njemu peva. Nema ničeg lepšeg od pesme ševe u sunčano letnje jutro. Onda…

    Dusan Genc18. novembar · 11 min čitanja

    700

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi