HRONONAUT
SerijaHrononaut
Napomena čitaocu: smrt i gubitak
Sadržaj za odrasle (18+), po oceni pisca.
POGLAVLJE 4:
INCIDENT U 02:47 AM
Događaj koji je pokrenuo sve bio je hladan, bezličan četvrtak. Luka nije planirao nikakav istorijski proboj, niti je te noći tražio pukotine u zakonima svemira; želio je samo da u miru i tišini pregura još jednu dosadnu, rutinsku noćnu smjenu. Njegov kolega Marko razbolio se iznenada, pogođen teškom i naglom groznicom, a Luka je, kao usamljenik bez bračnih obaveza i porodičnih večera koje ga čekaju, bez puno razmišljanja prihvatio da ga zamjeni na dežurstvu.
U gluvo doba noći, tačno u 02:47 AM, dok je polako provjeravao statuse operativnih sistema na centralnoj konzoli, Eksperimentalna Komora Delta-7 iznenada je uzrokovala uzbunu. Delta-7 bila je specifičan, izolovan sektor kompleksa CERN 2, namjenjen isključivo za testiranje novih, eksperimentalnih konfiguracija džinovskih magneta. Njena konačna, praktična namjena u zvaničnim dokumentima još uvijek nije bila definisana; bila je to laboratorijska siva zona. Na glavnom monitoru odjednom je zatreperio neobičan, haotičan niz sistemskih grešaka.
Senzori u tom trenutku nisu detektovali uobičajenu, opasnu radioaktivnost – instrumenti su pokazivali nulu za alfa, beta ili gama zrake. Umjesto toga, centralni procesor je registrovao anomaliju pod nazivom "Nepoznato Zračenje Tipa-Ω" – nisku energetsku pojavu koja je izazivala neshvatljive kvantne fluktuacije u samim mjernim instrumentima. Ekran je bjesomučno insistirao, paleći narandžasta upozorenja:
NEOPHODNA KALIBRACIJA IN SITU. PRISTUP SAMO AUTORIZOVANOM OSOBLJU. PROCEDURA 7-X.
Procedura 7-X bila je jednostavna, gotovo mehanička operacija za inženjera njegovog ranga: ući fizički u komoru, pritisnuti analogno dugme za kalibraciju na unutrašnjem panelu, sačekati zeleni potvrdni signal i izaći napolje. Luka je polako pogledao oko sebe. Kontrolna soba bila je sablasno prazna, osvjetljena samo hladnim sjajem stotina LED dioda.
– „Uradiću to brzo. Ko će uopšte znati?“ – promrmljao je sebi u bradu, ustajući sa stolice.
Ušao je u komoru Delta-7. Vazduh unutra bio je statičan, težak, zasićen oštrim mirisom ozona i specifičnim magnetskim hladom koji mu je podigao dlake na rukama. Pritisnuo je masivno fizičko dugme. Motori kriogenih magneta zaškripali su tiho u zidovima, podešavajući svoje ose. Zeleno svjetlo na panelu je zablistalo, potvrđujući uspješnu operaciju. Izvršio je kalibraciju bez ikakvih problema. Izašao je nazad u kontrolnu sobu, zadovoljan što je brzo i efikasno rješio sistemski bag.
Vratio se na svoju radnu stanicu i tek tada osjetio kako mu se utroba steže. Njegov komunikator – kompaktni, visokotehnološki uređaj nalik pametnom satu koji je pratio njegove vitalne znake i služio za hitnu vezu – ležao je na metalnoj klupici unutar komore, zaboravljen pored kalibracione konzole.
– „Prokletstvo!“ – opsovao je poluglasno.
Ostavio ga je unutra. Taj uređaj bio je softverski i hardverski neraskidivo vezan za njegov lični, biometrijski prsten koji je nosio na prstu. Sat je neprekidno pratio rad njegovog srca, temperaturu, ali je posjedovao i senzore za analizu znoja koji detektuju hormone stresa, prvenstveno kortizol. To je rađeno kako bi kontrolna soba u kriznim situacijama imala uvid u psihofizičko stanje inženjera tokom opasnih eksperimenata. A o stalnom satelitskom praćenju njegovog kretanja unutar CERN-a da se i ne govori.
– Ako ga neko od šefova sutra ujutru nađe unutra, biće previše opasnih pitanja.
Odmah se okrenuo i trčećim korakom vratio nazad po njega. Teška olovna vrata komore se, srećom, nisu ni zatvorila do kraja. Ugrabio je komunikator sa metalne klupice, osjećajući olakšanje.
I u tom sudbonosnom trenutku...
ŠKLJOC!
Vrata komore, kao da su imala sopstvenu, skrivenu i zlonamjernu volju, zalupila su se za njim sa teškim hidrauličnim jekom, sama sebe zaključavši u metalni zarez. Svjetlost u komori se prvo povukla, kao da je u sekundi umrla, a onda se vratila u obliku jezivih, crvenih žila – alarmnih pulsacija koje su divljački disale duž olovnih zidova. Duboko, niskofrekventno hučanje, teško i masivno poput otkucaja podzemnog srca nekog gvozdenog boga, počelo je da raste iz poda i širi se direktno kroz njegov grudni koš.
Bio je zarobljen. Glavni sistem je, vjerovatno zbog prethodne kaskadne greške i novog biometrijskog ulaza, protumačio njegov brzi povratak kao nastavak procedure i automatski pokrenuo sekvencu za testiranje pod ekstremnim pritiskom i zračenjem.
U tami, osvjetljen samo tim bolesnim, crvenim alarmnim ritmom, Luka je prislonio ruke na hladne, olovne zidove komore, tražeći u panici mehaničku ručku za prinudno otvaranje iznutra. Prsti su mu klizili po glatkom metalu. I u tom trenutku, snop čestica – ne poznatih protona ili elektrona, nego nečeg sasvim drugog, neuhvatljivog – prošao je direktno kroz komoru i kroz njegovo tijelo.
Nije osjetio fizički bol, niti vrelu toplotu radijacije. Osjetio je samo stravičnu, neshvatljivu vibraciju u samim kostima, kao da mu se cijelo biološko tijelo u milisekundi podudarilo sa frekvencijom neke nečujne, kosmičke note. Nastupio je trenutak potpune, apsolutne dezorijentacije u prostoru i vremenu.
Zatim se sistem iznenada, sam od sebe, isključio. Teška hidraulika je popustila i vrata su se polako otvorila. Luka je iskoračio van u kontrolnu sobu, malo drhteći, obliven hladnim znojem, ali fizički potpuno neozlijeđen. U tom trenutku, duboko u sebi, smatrao je da je imao nevjerovatnu, suludu sreću.
Pogledao je veliki, digitalni zidni sat u kontrolnoj sobi koji je pokazivao trenutno vreme smjene: 03:15:22 AM. Zatim je, brišući znoj sa čela, spustio pogled na svoj biometrijski komunikator na ruci. Ekran sata bio je potpuno resetovan, očišćen od svih CERN-ovih logova, i na njemu je blještala čista, nemoguća linija teksta:
March 23, 03:15:22 AM... 1998.
Bio je to tačan datum i čas kada je Komora Delta-7, prije tačno dvadeset i pet godina, prvi put puštena u svoj istorijski, probni rad.
Srce mu je u sekundi zastalo, a vazduh mu se zaledio u grlu. Nije se desilo ništa njegovoj biologiji; desilo se samom vremenu unutar te gvozdene kutije. Kada je izašao van, shvatio je kolosalnost anomalije. Zidni sat u kontrolnoj sobi mjerio je sivu sadašnjost. Njegov komunikator, spregnut sa biometrijskim prstenom, pokazivao je tačno isti sekund – ali dvadeset i pet godina u prošlosti.
U tom prelomnom trenutku, Lukin genijalni, opsesivni um nije vidio kosmički užas, niti opasnost po sopstveni razum. Vidio je mogućnost. Vidio je kapiju. On je bio prvi čovjek u istoriji nauke koji je ne samo otkrio dugo traženi, teorijski tempokvant, već je nepromjenjen preživio njegovo divlje dejstvo i u sopstvenim rukama donio neoboriv fizički dokaz iz druge vremenske tačke.
Hrononaut
Kako ti se dopao tekst?
Siniša Ivetić
Siniša Ivetić u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Proza.
- tekstova
- 26
- čitanja
- 642
- reakcija
- 6
- komentara
- 2
- deljenja
- 23
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
HRONONAUT
POGLAVLJE 9: VRHUNAC: PREKID SEKVENCE Luka je konačno bio spreman. Godine samotnih mjerenja u mraku laboratorije, stotine neprospavanih noći provedenih u praćenju fluktuacija talasa, unutrašnjeg šuma i kaskadnih grešaka, sve se to stopilo u jednu jedinu, neumoljivu tačku stvarnosti – koordinatu podešenu tačno na dvadeset…
1200
HRONONAUT
POGLAVLJE 8: HRONOLOGIJA GUBITKA (1973–1988) Luka i Elena vjenčali su se u jesen 1973. godine, u vremenu koje je u njihovim kasnijim sjećanjima imalo boju toplog, analognog zlata. Bili su mladi, neraskidivo povezani i uvjereni da su zakoni prirode na njihovoj strani. Međutim, biologija je…
GAZ
Kako je Stojan ugazio u dimenzije Likovi : Stojan — bistrouman čovjek, u selu slovi kao malo zvrcnut, jer stalno gleda u zvijezde i razgovara sa pticama. Jovan — Stojanov jednojajčani brat blizanac. Čovjek od pluga, motike, prilično gnjilav i iskričav, ali i dobrano sumnjičav…
Različiti ljudi 6
Na stolu ispred mene je predlog o sporazumnom raskidu braka. Baš tu, na trpezarijskom stolu gde smo prvi put vodili ljubav kad smo se uselili u ovu kuću. Sreća i tuga na istom mestu sa petnaest godina vremenske distance. To se valjda zove perspektiva. Čitam…
200
5. The Lovecats (Omaž osamdesetima)
THIS CHARMING MAN Raspoloženje za slušanje The Smiths nije opadalo. Njihovi tekstovi su popunjavali rupe u mom duhu. Njihove ploče jednako prate ploče grupe Siouxsie And The Banshees. Kako se prošla vremena čine lepšim i srećnijim sa ove tačke gledišta. U šta se to moj…
LAZAR I STANIJA (odlomak)
LAZAR Pogledao je u beskrajno plavetnilo iznad sebe. Cvrkut mu je izmamio osmeh. Najzad ju je ugledao kao sivu tačku, ne veću od zrnca maka. Lebdela je u mestu, kao da baš njemu peva. Nema ničeg lepšeg od pesme ševe u sunčano letnje jutro. Onda…
700