HRONONAUT
SerijaHrononaut
Napomena čitaocu: smrt i gubitak
Sadržaj za odrasle (18+), po oceni pisca.
POGLAVLJE 7:
IZMEĐU ČOVJEKA I ALGORITMA (SJENKA RELIJA)
Luka je i fizički sve više počinjao da podsjeća na Jamesa Wilsona iz kultne serije House – bila je to nekada uredna pojava, naviknuta na tihe hodnike i smirene pokrete, ali sada duboko načeta nečim neizrečenim. U njegovim očima stalno se ogledao onaj specifični, teški umor pomiješan sa dubokim, bolnim razumijevanjem svijeta koji ga okružuje. Bio je tihi, neprimjetni balans svake naučne i inženjerske grupe u CERN-u 2, blag i povučen u svom svakodnevnom nastupu, a zastrašujuće težak u svojim skrivenim mislima.
Kolege su ga u laboratoriji i dalje zvale Reli – skraćeno od Relikt – jer je, govorili su iza njegovih leđa, bio „dosta passé“. U modernom vremenu ubrzanih, površnih trendova i digitalnog šuma, njegov analogni način razmišljanja, njegovi staromodni maniri i čvrsti, neustrašivi principi djelovali su kao da su ostali zauvijek zarobljeni u prošlom vijeku. Ipak, taj nadimak među inženjerima CERN-a nije bio samo puki podsmijeh ili odlika marginalizacije; bio je to i prećutno priznanje – jer baš kao što svaki arheološki relikt u sebi čuva skrivenu, trajnu vrijednost koja nadilazi epohu, tako je i Luka u svojoj ranjenoj srži nosio nešto apsolutno neuništivo.
Paradoksalno, najmanje pažnje, topline i bazičnog saosjećanja Luka je imao prema Miri. A ona mu je, od svih živih bića na planeti, bila najbliža – bila je čisto, nemilosrdno ogledalo njegove sopstvene, duboke ranjivosti. Suštinska razlika između njih dvoje bila je samo u vremenu: njeno rano adolescentsko doba još uvijek je nekako uspijevalo da sakrije ono što je u njemu već odavno proključalo i pretvorilo se u hroničnu destrukciju. Njena mladost je prikrivala pukotine, njegova zrelost ih je brutalno razotkrivala, i baš zato je Luka konstantno okretao pogled od svoje kćerke, bježeći od nje kao što čovjek unezvijereno izbjegava sopstveni odraz u napuklom staklu.
Ali onda se desilo nešto što niko u laboratorijskom kompleksu nije mogao da predvidi: konstantni, svakodnevni kontakt sa tempokvantovima unutar izolovane Delta-7 komore počeo je fizički i mentalno da mijenja Luku. Kao da je kroz te radikalne eksperimente unutar sebe porodio potpuno novog sebe – hladnog, matematičkog dvojnika koji je mogao da funkcioniše i diše jedino u neposrednom prisustvu mašine.
Bio je to hibridni entitet, sablasno biće raspeto između čovjeka i algoritma, sjenka Relija koja je disala i hvatala stabilnost samo kada bi se njen unutrašnji ritam sklopio sa pulsom metalnih kola i kriogenih magneta. Od tog sudbonosnog trenutka, svako njegovo kretanje kroz prostor imalo je dvostruku, zastrašujuću silu: običnu ljudsku i neuhvatljivu vremensko-mašinsku. On više nije bio samo Luka Lukić, inženjer iz Ženeve. Postao je hibrid, biće koje se nije moglo odvojiti od zujanja ciklotrona bez ogromnog, smrtonosnog rizika da se u sekundi raspe natrag u prah i sivi šum zaboravljenog vremena.
Mira je, za razliku od njega, bila živa, pulsirajuća Istina Sadašnjosti. Dok se Luka sve dublje i maničnije gubio u anomalijama prošlosti, ona je u potpunoj samoći patila u surovoj sadašnjosti njihovog sterilnog stana. Njegovi konstantni, neobjašnjivi izostanci sa porodičnih večera, zaboravljeni školski recitali pred praznim stolicama u publici, prazan kuhinjski sto ujutru i hladna kafa – sve je to mladoj djevojci govorilo samo jednu, jednostavnu i razarajuću priču: tata ne želi da bude sa njom.
Gledala ga je kako svakim danom postaje sve udaljeniji, sa onim staklenim, dalekim pogledom čovjeka čija svijest fizički boravi u nekom sasvim drugom, nedostižnom svijetu. Nije znala ništa o tempokvantovima, niti o tajnim softverskim modifikacijama; znala je samo da je njen otac odsutan, čak i kada sjedi pored nje. Njena tiha, usamljena pjesma u sobi, crteži tročlane porodice okačeni na frižideru – sve su to bili njeni nijemi, očajnički vapaji za mrvicom njegove pažnje.
Bila je matematički precizan amalgam svojih roditelja: 80% Luka, 20% Elena. Njena krv je nosila očevu urođenu sklonost ka teškoj introspekciji, njegovu tihu, stubovitu melanholiju i povučenost, ali je istovremeno posjedovala i majčinu iskonsku svjetlost – onu specifičnu, neukrotivu energiju Elenine biologije koja je znala i željela da voli divlje, bez ikakve kalkulacije i straha od gubitka.
Zato je Mira bila Lukin najčišći, najsvjetliji odraz u svijetu, ali je istovremeno bila i njegov najoštriji, najstrašniji sudija: jer ono što je u njenoj srži bilo Luka očajnički je vapilo za njim i tražilo prepoznavanje, a ono što je u njoj bilo Elena nije prestajalo da ga voli, uprkos svemu, prkoseći hladnoći koja je gutala njihov dom.
Hrononaut
Kako ti se dopao tekst?
Siniša Ivetić
Siniša Ivetić u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Proza.
- tekstova
- 26
- čitanja
- 642
- reakcija
- 6
- komentara
- 2
- deljenja
- 23
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
HRONONAUT
POGLAVLJE 9: VRHUNAC: PREKID SEKVENCE Luka je konačno bio spreman. Godine samotnih mjerenja u mraku laboratorije, stotine neprospavanih noći provedenih u praćenju fluktuacija talasa, unutrašnjeg šuma i kaskadnih grešaka, sve se to stopilo u jednu jedinu, neumoljivu tačku stvarnosti – koordinatu podešenu tačno na dvadeset…
1200
HRONONAUT
POGLAVLJE 8: HRONOLOGIJA GUBITKA (1973–1988) Luka i Elena vjenčali su se u jesen 1973. godine, u vremenu koje je u njihovim kasnijim sjećanjima imalo boju toplog, analognog zlata. Bili su mladi, neraskidivo povezani i uvjereni da su zakoni prirode na njihovoj strani. Međutim, biologija je…
GAZ
Kako je Stojan ugazio u dimenzije Likovi : Stojan — bistrouman čovjek, u selu slovi kao malo zvrcnut, jer stalno gleda u zvijezde i razgovara sa pticama. Jovan — Stojanov jednojajčani brat blizanac. Čovjek od pluga, motike, prilično gnjilav i iskričav, ali i dobrano sumnjičav…
Različiti ljudi 6
Na stolu ispred mene je predlog o sporazumnom raskidu braka. Baš tu, na trpezarijskom stolu gde smo prvi put vodili ljubav kad smo se uselili u ovu kuću. Sreća i tuga na istom mestu sa petnaest godina vremenske distance. To se valjda zove perspektiva. Čitam…
200
5. The Lovecats (Omaž osamdesetima)
THIS CHARMING MAN Raspoloženje za slušanje The Smiths nije opadalo. Njihovi tekstovi su popunjavali rupe u mom duhu. Njihove ploče jednako prate ploče grupe Siouxsie And The Banshees. Kako se prošla vremena čine lepšim i srećnijim sa ove tačke gledišta. U šta se to moj…
LAZAR I STANIJA (odlomak)
LAZAR Pogledao je u beskrajno plavetnilo iznad sebe. Cvrkut mu je izmamio osmeh. Najzad ju je ugledao kao sivu tačku, ne veću od zrnca maka. Lebdela je u mestu, kao da baš njemu peva. Nema ničeg lepšeg od pesme ševe u sunčano letnje jutro. Onda…
700