#fragmenti #pisanje #introspekcija #svijest
Moje ovdašnje stanje svijesti se poremetilo – ili ispravilo?
Kao da sam prava ja , na krivom mjestu. Kao da sam pametnija ja, među pokvarenim umovima.
Osjećam se kao jedan zdrav zub u ustima punim falših šupljika, i čađavih crnčića.
A, nisam racist.
Nudite li mi izbor?
Ne bih rekla.
Sudbina me sama posadila na mjesto radnje. Mogu da biram hoću li žvakati, ili će žvakati mene.
Šta da radi jedan zdrav zub? Da melje i svoje i tuđe?
Zar to nije puno posla samo za jedan zub?
Ne kažem, urade štogod i oni crni izdanci okolice, al’ većina toga prosto prođe pored njih.
Nisam ni okusila slasti, a već se sve ispljunulo u bezdan…
Nekad imam osjećaj da skačem s prozora na prozor, iz narativa u narativ, cijela a podijeljena kao noć i dan.
Kao obrnuta kompulzij; rukavica u rukavici, zvuk nad zvukom…
Malo se bojim, da ne prestanem biti ona koja se kreće između, već da se stopim s narativom.
Plašim se da ne izgubim vlastitu sjenu i postanem ona.
Kljukala sam oči samoj sebi dok nisam uspjela izgubiti iz vida program koji su mi nametnuli tuđi pogledi…
Nije neprirodno da se toga plašim.
Nekad je dobro znati da je strah pomoćnik, ako si izvrneš oči.
Ostavite odgovor