Život je mjesto…

Pitate se kakve veze mjesto ima sa životom?

Eh, ima itekakve.

Kad smo začeti, imamo mjesto u maminom stomaku i u obiteljskom životu.

Odgajaju nas, hrane, školuju.

I onda, opet mjesto ili bolje rečeno – mjesta.

Mjesto u razredu, mjesto u školi ili na fakultetu.

Uči, čitaj, živi, rasti.

I tako nekih petnaestak godina a i više.

Kad smo zadovoljili normu mjesta u obrazovnom sustavu, opet nas mjesto zove.

Radno mjesto.

Traži ono što će donositi novac i plaćati račune.

Trči, skači, hrvi, radi.

Od osam do četiri, svaki dan po nekoliko godina.

Mjesta su čudna stvar.

Tu i tamo pogledamo i neko parking mjesto gdje bi ostavili naše vozilo.

Molimo Boga da se, u svoj trci, ne desi veća šteta, po zdravlje, auto, kuću jer cilj mjesta je valjda novac…

Novac…

Dok ne shvatimo da nije novac.

Ali prekasno.

Dok jurimo za papirnim novčanicama, ne skontamo da smo dobili još jedno mjesto.

Grobno mjesto.

Raka jedan sa dva metra.

Zemlja i crnilo.

Lezi, šuti, odmaraj.

Mjesto nam dođe glave.

I na sve to, čitav život smo jurili za sretnim mjestom pod zvijezdama.

Da smo nekom nešto.

Da se naše postojanje upiše negdje.

Da smo primjetni.

Svađali se i mirili.

Plakali i radovali se.

Trošili i zarađivali.

I u silnoj trci za mjestom pod zvijezdama, zaboravišmo na bit postojanja, koje će nas podsjetiti ono crnilo kad se svi raziđu.