#vlajna #sloboda #librum #zivot #putovanje
Dugo sam gledala u bijelo platno
Uvijek mi se činilo tako prazno
S bojama na dohvat ruke
Ruke ne pomičući
Dugo sam gledala bijelo platno
Činilo se tako samo
Dugo sam gledala bijelo platno
bez igdje ikog, bez igdje ičeg
U očajanju da nešto na njeg’ utisnem
samo oči svoje stisnem
I pred očima opet – bijelo platno sija
Danas sam vidjela brod na pučini
jedra bijela, razvijena
Dubinu morsku sam vidjela
i crvenog raka dok drijema
Vidjela sam utrobu majke Zemlje
i stvorenja neviđena
Danas sam vidjela oblake na nebu
guste mase bijele šećerne vune
kako se premeću s noge na nogu
bijeli titani šetaju, ne idu u borbu
Danas sam vidjela stablo u šumi
Visoko, ponosno, čvrsto k’o zgrada
U njem’ stanuju bića manja od oka moga
Sve sa balkonima i mahovinom
mjesto cvijeća mirišu im zore nove
Danas sam zaronila u ledenu vodu
mjesto da smočim samo nogu
Ušla sam cijela
u prostranstvo i predjele, bez imena
Danas sam otvorila oči
platnu koje se samo slika
Dok se slike smjenjuju,
tako brzo, brže no što oči vide,
shvatih svoje bijelo platno,
Shvatih smisao svoje prazne slike.







Ostavite odgovor