Srž

O, ta srž,

taj kosmos rasutih zvijezda

što u titrajima trepere,

obasjavajući što se obasjati ne može.

O, ta srž，

ta zvijezdana prašina,

koja preliva, zasipa univerzum

obuhvatajući ga u svom njegovom

bolu i poniranjima.

O, ta srž,

ta vatra u iščekivanju najmanje

pukotine,

da prodre i otpočne topljenje lednika.

Za neke ugoda, a za neke vječno

zamrznuta santa leda.

O,ta srž,

koja eruptira tišinom.

Ta askeza u svrsi korisnog bitisanja,

ta samoća, taj potencijal volje.

Taj vapaj za boljim

uzvišenijim svijetom.

O, ta srž,

ta neuhvatljiva varka.

To ničije što izmiče, to nedostižno,

nedokučivo,

na trenutke opipljivo, a varka.

Ta čarobna varka.

Ta požudna pulsacija,

ta paradigma askezi,

kad se tijelo oduži volji.

O, ta srž, ta nutrina.

Taj, upijajuci um.

Taj ringišpil koji se nezaustavno vrti,

obavijen vjetrom, koji se kroz njega

promiče.

O,ta srž,

u sazvežđu Sunca zazidana.

vječnom toplinom, istrajnošću,

uprkos odustajanjima,

dostojanstvom, savjesću, ljubavlju

satkana.

O, ta srž,

taj ponor, ta mračna dubina.

lzranjanje u pirueti srećnog delfina.

Ta mistika, ta žeđ,

ta ljudska duša, ta sveprisutna širina,

odsustvo skučenog uma,

to odbacivanje suvišnog,

koje sublimira odricanjima

u korist uzvišenog,

prožimanja.

Jednostavna misao,

koja bitnu suštinu oslikava.

Kada srž obitava u zdravomislećem,

nekvarljivom prostoru.

Kada je koja god

koleracija, situacija,

jednog u sebi, dvaju ili više lica,

ta baš, bez potrebe za

ekskluzivnim začinima.

On.

Pukotine….

Ono zašta se najjače zakačiš-o tome misli-da ti ne bude spoticajuća staza.

Srž.