INDIJANSKO LETO
Magdalena se pojavila oko ponoći
Donela je kišu i svoj dnevnik
Dolazila je i ranije sa vodama,
depresivna i usamljena
obuzeta snažnom željom da me pokrije
budnu u olujnim noćima
i niskim sobama
u kojima je moja majka spavala mrtvim snom
oduševljena njenim posetama
poput električne testere u horor pričama
Prošlo je petnaest godina
od našeg zadnjeg susreta
Mnogo kiša je palo
Posle kurtoaznog raspitivanja
o mom zdravlju
prešla je na povod svog dolaska
Bez oklevanja reče
da su očeve šume sada moje
i da su ga već sahranili
Ona odlazi
U Kanadi je čeka ljubavnik,
tamo je sa ženom i decom
Ćutim,
tražim u njoj devojku koju sam pratila u stopu
Ratnicu iz mojih šumskih traganja
Čini mi se da je nestala, da su je ubili
sa onih osamdeset miliona Indijanaca
Moja sestra, pomislih,
nikada neće imati dete
Taksista ne žuri,
sluša njenu priču o dva imena
Ona je Marija Magdalena
što u slobodnom prevodu znači:
lepota, ljubav, erotika
Fascinirani smo njenim rečima
dugim nogama i finim prstima,
u kojima drži damsku muštiklu
ta stara devojka, opsenar,
doktorka urnebesnog zavođenja
Moje misli su daleko
Opet sam na zadnjem sedištu
Magdalena vozi niz seoski drum
Jagnje i ja slušamo decu cveća na radiju
i udišemo miris marihuane iz njene haljine
Luk i strela su na mojim razbijenim kolenima
Dišem grozničavo,
Oca i sestru viđam tek preko leta
Iz razloga zapisanih u sudskim presudama
Mislim da smo se pozdravile
Ko zna?
Možda se nekada negde sretnemo
Znam da nećemo,
zato se brzo udaljavam
Nestajem pred bujicom njenih saveta
kao da ne znam koliko možeš biti sam
Da, prodaću šume i pokrenuti pravi posao
Zakupiću elegantnu grobnicu
za junakinje mojih romana,
ionako nisu od ovog sveta
Eto zašto nisam bila na sahrani
Ona se uplašila da ne poginem
u okršaju sa rođacima i zakonom
tražeći da otac bude ispraćen kako zaslužuje,
da bude sahranjen kao Indijanac
Kasnije sam izlazila na ulicu
razmišljajući,
možda bi se mogla vratiti
Na grudima sam držala njen dnevnik,
neki potpuno prazan rokovnik
Samo je na liniji umesto adrese, napisala:
„Duboko ispod očevog groba
indijansko leto još uvek traje“
AURORINO SRCE
I
U noći cilja,
put od čađavih šišarki, lepljiva živina na njemu
i duhovi obližnjih šuma
Dolinom ruža, iz gustog mraka,
vetar nosi večni mir drveća nad nama
II
Zaustavljen automobil,
rastanak prekidan brujanjem motora
U tami, miris zemlje i kukuruznih polja
Pod nogama čudan kamen
Šta se dešava?
upitah kamen, grleći ga pospano
III
Gledati neprestano,
širom otvorenih očiju,
podizati koprenu s minulih vekova,
trnovu zavesu,
tešku kao groznica,
kao istorija moje bolesti
voštanice, konjušari, štitonoše —
pesma iz koje se neću probuditi
kuca u slepoočnicama
IV
Vodopad melanholije teče niz moje lice
Ležim gde su me ostavili
Povremeno mi u san stiže
zvonki smeh i šuškanje haljina
Svetla su ugašena,
u mraku masivne dveri
Samo im nedostaje krst, pomislih gorko,
prateći udaljeno kretanje nečijih stopala
V
Pojavom muškarca koji mi dolazi u susret
slutim poznato udaranje srca
Naši pogledi i naša tela,
na tren zaustavljena u vremenu
Kadar bez tona,
svevremeni, večni, isti
Naslonih se leđima na zid
Erotične halucinacije, prazni hodnici
Kuća veštica na visini
visoko iznad moći lavande,
iznad pljuvanja na užarene plotne,
širom Balkanskog poluostrva
Iznad odreda iscelitelja
koji su me dizali iz kletve,
isuviše umornu
da bih imala neprijatelje
Ali sa pesmama se nikad ne zna:
neke su od početka uklete
VI
Ime pesme krijem
pred uštirkanim rukavima egzorcista i doktora
Prvi bi govorili o zaposednutosti,
drugi o kompleksu smrti
Ja još nisam govorila
Uporno ćutim pred svakom govornicom
Sada sam prljava
i sve je do krvi uvredljivo
Umreti u blatu veštičjeg kazana
ili preživeti u sanatorijumu,
savladana lekovima
VII
Tiho je,
čudna bolest moga tela ostaće u šumi
Odbaciću telo,
pustiću ga da vrišti,
plače,
doziva
Sa ovog mesta
neću se osvrnuti nijednom
Nemoj zaspati u šumi!,
dobaci neka žena grubo
Luda je, zašto bih zaspala tamo?
Da li me čuješ?
Čujem vas, gospođo, izustih jetko
VIII
Predstavila se kao Maja
Budna sam,
prvi put posle nebrojenih noći u svetu mog sna
Maja nosi letnju suknju usred kasne jeseni
i košulju izbledelu na jakom suncu
Na njenim senzualnim usnama —
uputstva o kućnom redu, higijeni, hrani
Pogledah preko jorgana u njene ruke;
nokti su joj bili pojedeni
IX
Neko mi je spustio ružu na jastuk,
siguran znak da me očekuje
surova učtivost žena u svilenim papučama
Sablasno bešumni podovi, saloni, zastori
Magleno jutro i rukohvati sa ukrasnim rezbarijama
poput onih na dečjim sanducima
Zovu me sveže humke odnekud
X
Nosile smo iste haljine
Ličila je na junakinju biblioteke „Plava ptica“
„Marijana moje mladosti“, u veštičjoj misiji
Vodi me negde,
pazi da nam se pogledi ne sretnu
Hodam, držeći se njene nežne senke
Kod vrata od orahovine
ona nemo klimnu glavom i nestade
Iza vrata — šuma
teška, hrastova
Šuma i ja na pozornici
XI
Nemoj zaspati u šumi!,
naredi starački glas grubo,
zureći u moju unutrašnjost
Oči me izdaju, sve u meni drema
Šta je u srcu šume?
Ne znam, gospođo — odvratih drsko
Jezero dušo! — reče starica,
uz praskovit šamar
koji gori na mom obrazu
XII
Nabacane reči, govor kao nabrajanje,
kao dečja bajalica
Maja govori,
spira mi san jakom sapunicom
Voda se hladi, priča raste
Ne može da mi pomogne
Ne smem da pobegnem
Ona je sluškinja velike ideje
Kupa ljude — veštičin šegrt, bolničarka?
Sve je bolje od svlačenja u studentskom domu
Izgleda umorno,
modra od bitke sa biografijom i muškarcima
u ćoškovima odškrinutog mraka
XIII
Noćas me moraju predstaviti
Ne pitam: kome?
Uslužnije od robinja zidaju kulu na mojoj glavi
Moja kosa je duga,
njihova kreativnost neiscrpna,
a ishod… nebitan
XIV
Ne sećam se da sam je ranije primetila
Sedela je za stolom u suprotnom uglu
Po brzini kojom je odlagala moje dijagnoze,
reklo bi se da nema visoko mišljenje o zdravstvu
Proučavala sam njeno lice
Imala je oko pedeset godina
Imala je koliko želi…
Mora da je čitala i vazduh
Sedamdeset — reče ona i podiže glavu
Kao u ogledalu,
zatekoh sebe u njenim očima
Smračilo se, nestalo je neba nad drvećem
Noć i mesec kao mlečno bela izmaglica
U šumi jezero — malo, okruglo
Iznad njegove površine devojka
Kleči, prlja svoj lepi kaput
Koga moli?
Na jezeru nikoga nema
Ko bi joj mogao nauditi?
Stabla su debela, lišće i u mraku zeleno
Vidim njen strah,
dolazi iz šume
Putuje kao zvuk,
kao urođena bol
Spustila je glavu
Predugo traje, ona je odustala
Vrelina otvara moja pluća,
razdvaja grudni koš
Vrisak mi para srce
Sviće nad jezerom u mojim grudima
AURORINO SRCE — PDF










Ostavite odgovor