Ako bih birao jednu riječ kojom bih opisao svoj život – to bi bila riječ odlazak.
Tokom čitavog života dešavaju se odlasci dragih osoba i to je sasvim normalna funkcija života.
Još kao dijete, ostao sam bez dede i nane a nakon njih i strica.
Sa pet godina ostajem bez tadašnje jedine prijateljice koja je bila komšinica.
Od prvog do šestog razreda, nisam imao prave prijatelje, a onda u sedmom razredu dobijam dva prava prijatelja.
Pogađate, dvije godine smo se poznavali a onda su i oni otišli – nakon prvog riješivog problema.
Deveti razred donosi tada najboljeg prijatelja.
Druženje je trajalo kroz srednju školu i prvu godinu fakulteta, tačno sedam godina.
Od uspjeha do padova, dijelili smo sve.
A onda opet riješivi problem i odlazak.
Tada su mi sve lađe potonule.
Sedam godina bačenih u ništa, opet isti ishod.
Nakon njega, dolaze predivni ljudi.
Braća, sestre i kolege.
Ovaj put sam ja kriv za njihov odlazak i gubitak.
Bio je septembar, dobro se sjećam.
Riješivi problem, postaje neriješiv.
I tada sam shvatio da je mnogim ljudima bitniji ego nego riješavanje problema.
Da stvar bude još apsurdnija, najbliža osoba mi je umrla, a od njih ni traga ni glasa.
Ni podrške ni poruke.
Još jedan gubitak u drugom ocu kako sam ga zvao.
Ono što je ostalo od svega toga su, za sada, predivne osobe.
Da li će se isto ponoviti?
Da li će i oni otići i kada?
A i naučio sam iz svega, da je možda moja zemaljska kazna da budem sam.
Bez prijatelja, sa odlascima.
Ne znam.
Toliko ljubavi, riječi i dijela, vremena je bačeno za isti scenarij, iznova i iznova.
Ostavite odgovor