VEČE
SerijaMIRIS SEĆANJA
Šta mi vredi tišina
kada mraka nema…
I osećam da drema
sutra u tišini toj
što se zove veče.
A neko bezazleno reče:
“Bože, kako su nesrećni ljudi!”
I progutaću juče
brzinom jutra
da čekalo bi sutra
u pukotini toj
što zove se veče.
A neko bezazleno reče:
“Bože, kako su nesrećni ljudi!”
MIRIS SEĆANJA
Kako ti se dopao tekst?
Marija Avramović
Doktorirala u oblasti prirodnih nauka. Živi i radi u Nemačkoj. Piše iz potrebe, nostalgije i znatiželje.
- tekstova
- 4
- čitanja
- 77
- reakcija
- 4
- komentara
- 0
- deljenja
- 0
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
MIR
MIR Kad izostavlja se hir a osmeh na usnama ostavlja neusiljen, dok u mraku svet useljen čuči, sebe samog muči.
ŠOLJICA KAFE
risovi na njenom rubu pričaju istoriju danas jednu sutra drugu onu van udžbenika i poznatih slika prošlosti stidljivo napušta kredenac dan za danom uz tihu škripu najavljuje pauzu smiruje vreme što zamara topli napitak ostavlja trag boje zemlje na ivici i na dnu razgaljuje dušu…
1900
07:20
odlazi jutrom spakovana u svakodnevicu onu poput dosade ako vrati školski ranac kući ili kao klupko vunene sreće ako se njeni koraci zagube onima koji na nju čekaju crni pramenovi kose ne dovoljno čupavi da sakriju njeno bezbrižno lice bila je godinama mlađa od same…
3530
Prazni svjetovi
Mislila sam da volim tišinu, da me liječi poslije tebe, da sam pronašla novi smisao, neke nove svjetove. Mislila sam da me liječe tuđe usne, tuđi dodiri, da smo stvorili sve iz iskona i da sam se vratila sebi. Ali lažem sebe, sve vas, tišinu…
900
Sedam godina posle
SEDAM GODINA POSLE Sedam godina je dugo vreme da čovek čeka da mu se vrati život. Dovoljno dugo da zaboravi kako izgleda jutro bez grča u stomaku, kako se diše bez kamena na grudima, kako izgleda dan u kojem telefon ne može da donese lošu…
600